Osvrt | Smiljko Kajtez
Pri nedavnom svečanom otvorenju obnovljene zgrade suda, katastra, a uskoro i gradskog poglavarstva, na također novouređeni Trg žrtava fašizma u Zaprešiću došlo je mnogo uzvanika. Svi nacionalni mediji bili su prisutni ovom događaju. Kamere i mikrofoni bili su upereni u govornike i nitko nije primijetio jedan gotovo nevidljivi detalj. Bila je to nova javna slavina, zabačena na drugom kraju obnovljenog trga nikom nije odvlačila pozornost. “Kako dobro da su razmišljali i o tome.”, pomislio sam. Tu je osnovnjak i igralište, pa klinci na putu u školu mogu napuniti svoje bočice ili se osvježiti za vrućih ljetnih dana. Ova jedna sasvim obična javna slavina me u trenu odvukla u djetinjstvo i vratila onaj osjećaj kada smo zadihani i vrućih glava pili hladnu vodu iz slavine. Mi, naime, kao klinci koji su odrastali u Zaprešiću nismo imali javne slavine, piti iz „ćesme” je značilo nešto sasvim drugo. Naša generacija koja je osnovnu školu pohađala 80-ih se čoporativno i nesputano se kretala kvartom, igrali smo nogomet i pikulali, cure su preskakale gumi-gumi. Javnih slavina tada nije bilo, ali gotovo svaka zgrada imala je prostoriju za otpad. Te prostorije su prilično neugodno vonjale, ali su imale zidnu slavinu i duboko korito iz koje smo mogli popiti vode i nastaviti sa igrom. Popiti vode je bilo vrlo praktično i pristupačno, a i sam izraz piti iz „ćesme” je značio, vrlo specifilčno, pijenje iz slavina u prostoru za otpad jer „ćesme” na tada popularnom šatrovačkom izvrtanju znači upravo smeće. Danas nemamo te prostorije za „ćesme”, posvuda su puno uredniji podzemni spremnici, no to je stvorio i nedostatak dostupnih slavina za neke nove klince, stoga je svaka nova javna slavina uvijek dobrodošla žednim dječjim grlima, a nama starijima evo ponekad posluži kao sjećanje na naše dječačke radosti i onaj osjećaj kada se vrući napijemo vode iz pipe.
