Ovogodišnje Svjetsko rukometno prvenstvo u svom 29.-om izdanju održavalo se u Hrvatskoj, Norveškoj i Danskoj. Relativno mlada hrvatska reprezentacija na čelu s Islanđaninom Dagurom Sigurdssonom kao izbornikom i kapetanom Domagojem Duvnjakom tražila je priliku za povratak Hrvatske u svjetski vrh rukometa i u tome su uspjeli. Hrvatska je nakon poraza od Danske u Oslu osvojila drugo mjesto što je bilo iznad svih očekivanja budući da hrvatska reprezentacija nije bila ni među favoritima. Ovo Svjetsko prvenstvo je bilo dodatno iznenađenje nakon što je Hrvatska porazila starog znanog protivnika Francusku i time si osigurala ulaznicu u finale. Doček hrvatskih rukometaša bio je na visokom nivou, praćen uživo te putem televizije i digitalnih medija.
Osim što su rukometaši prigodno dočekani na glavnom zagrebačkom trgu, lijepo su dočekani i u svojim mjestima od kuda dolaze. Razlog za ponos imao je i Grad Zaprešić koji je na čelu s gradonačelnikom Željkom Turkom i predsjednikom Gradskog vijeća Matijom Teurom primio srebrnog Zapreščana Denisa Špoljarića, ujedno pomoćnog trenera Hrvatske rukometne reprezentacije. Gradonačelnik Turk prilikom prijema prepustio je čelo stola Denisu Špoljariću: “Moram priznati da rijetko netko sjedi na mjestu baš gdje sjedi gradonačelnik na kolegijima. Ova prilika, čast, odgovornost, veselje je na našem Denisu i čast mi ga je ovdje pozdraviti. Rekao bih da je Denis jedan od rijetkih osoba iz vrhunskog sporta koji se iz vrhunskog rukometaša proniknuo i u sportskog djelatnika u stožeru reprezentacije. Želimo mu zahvaliti za rezultat koji je Hrvatska rukometna reprezentacija postigla.”
Svjetski rukometni viceprvak Denis Špoljarić zahvalio se na prijemu te istaknuo kako se nada da će ovaj uspjeh potaknuti djecu na bavljenje rukometom: “Znam da ste živjeli s nama, to smo osjetili dok smo bili tamo. Poslije utakmice sam često razmišljao kako imam 45 godina, a krene mi suza. Bilo je teško, bilo je lijepo. U karijeri imaš milijun teških stvari, a par onih lijepih. No ovih teških godina se više ni ne sjećaš, a sjetiš se samo onih lijepih. Ova je jedna od tih, a zadnji put smo ovdje bili 2009. godine. Nadam se da ćemo se sada češće viđati. Neće biti lako, doći će do pomlađivanja ekipe, iako smo s dosta mladom ekipom došli tu gdje jesmo. Drago mi je zbog djece i što će puno njih krenuti u rukomet.”