Šetnja zaprešićkim ulicama, parkovima i drvoredima ovih dana pruža prizor koji više priliči kasnom listopadu nego samom vrhuncu ljeta. Dok se građani i dalje bore s visokim temperaturama, pod nogama im šušti suho, požutjelo i smeđe lišće. Fenomen koji stručnjaci nazivaju lažnom jeseni ili prijevremenim defolijacijskim stresom zahvatio je brojna stabla u gradu, ostavljajući krošnje ogoljenima u trenutku kada bi trebale pružati najpotrebniji hlad.
Iza ove neobične prirodne pojave ne stoji raniji dolazak hladnijeg godišnjeg doba, već ekstremni biološki stres uzrokovan dugotrajnim sušnim razdobljem i iznimno visokim temperaturama. Drveće ne gubi lišće jer je stiglo vrijeme za zimski san, nego zato što aktivno pokreće mehanizam preživljavanja u kriznim uvjetima.
Glavni pokretač ovog procesa jest pokušaj stabla da smanji gubitak dragocjene vode. Listovi djeluju poput malih punioca vlage kroz koje biljka transpiracijom ispušta vodu u atmosferu. Kada u tlu nema dovoljno vlage, a zrak je vruć i suh, korijenje više ne može nadoknaditi količinu tekućine koja ispari kroz krošnju. Žrtvovanjem dijela ili čak većine lišća, drvo drastično smanjuje svoju površinu za isparavanje i tako spašava svoje najvažnije dijelove — deblo, grane i korijenski sustav.
Osim što štedi vodu, drvo odbacivanjem lišća sprečava i opasnu pojavu zračne embolije u svom provodnom sustavu. Kada stabljika pod velikim tlakom pokušava povući vodu iz potpuno suhe zemlje, u njezinim žilama mogu nastati mjehurići zraka koji bi trajno oštetili sposobnost biljke da u budućnosti provodi hranjive tvari. Prekidanjem transpiracije i odbacivanjem krošnje, drvo zapravo stavlja svoje vitalne funkcije na pauzu dok ne stignu prve obilnije kiše.
Usporedi li se ovaj proces s redovnim jesenskim opadanjem, razlike su značajne i za samo stablo prilično nepovoljne. U pravoj jeseni, kako se dani skraćuju, drvo polako i planski povlači nutrijente i šećere iz lišća natrag u deblo, pripremajući se za zimu i mijenjajući boju u jarke nijanse. U uvjetima ljetnog stresa, proces je nagao i prisiljen, pa stablo gubi dragocjene zalihe energije koje bi mu inače olakšale početak iduće vegetacijske sezone.
Posebno su pogođena stabla u urbanim sredinama poput Zaprešića, gdje asfalt, beton i zgrade dodatno zadržavaju toplinu i stvaraju efekt takozvanog toplinskog otoka. Zbog zbijenog tla oko korenja i smanjene mogućnosti upijanja oborina, gradsko je zelenilo znatno osjetljivije od onog u prirodnim šumskim zajednicama.
Stručnjaci napominju kako jedna sezona rane defolijacije neće nužno uništiti zdravo i razvijeno stablo. Međutim, ako se uzastopna ljeta nastave s jednakim intenzitetom vrućina i nedostatkom oborina, kumulativni stres oslabit će zaprešićke drvorede, čineći ih podložnijima napadima nametnika, bolesti i olujnih nevremena.